Mikulić, Zvonimir

Zvonimir Mikulić (Mostar, 1961.) osnovnoškolsko i gimnazijsko školovanje završio je u Ljubuškom, a diplomirao je 1986. godine na Fakultetu građevinskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i stekao stručno zvanje diplomiranog inženjera građevinarstva. Živi i radi u Ljubuškom, a trenutno je zaposlen u projektnom uredu kao samostalni projektant konstrukcija.

Uz redoviti inženjerski posao, posljednjih desetak godina intenzivno se bavi i književnim stvaralaštvom. Piše romane i kratku prozu, a povremeno se okuša i u poeziji.

Redovito i uspješno sudjeluje na književnim natječajima u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj i u nekoliko navrata ulazi u najuži izbor za dodjelu nagrada.

Surađuje s književnim časopisima, a u suradnji s Hrvatskim kulturnim društvom Napredak iz Ljubuškog objavljuje vlastita djela.

Poeziju i kratku prozu objavljuje na društvenim mrežama i na vlastitoj Facebook stranici. Sudjelovao je na brojnim književnim manifestacija u Ljubuškom i Hercegovini.

Godine 2018. Zaklada „Terra Tolis“ iz Tolise dodjeljuje mu književnu nagradu „Fra Martin Nedić“ za osvojeno drugo mjesto za roman „Kutak kod Kralja“.

Nekoliko pjesama i kratkih priča su mu objavljene pojedinačno u godišnjaku „Bilig“, časopisu „Motrišta“ te brošurama festivala WHF-a u Širokom Brijegu.

 

BIBLIOGRAFIJA

  •  Iza vrata, roman, 2014., vlastita naklada
  • Glavom o zid, roman, 2015., HKD Napredak, podružnica Ljubuški
  • Kutak kod Kralja, roman, 2017., HKD Napredak, podružnica Ljubuški
  • Nebo boje potočnice, zbirka novela, 2019., HKD Napredak, podružnica Ljubuški i Napredak Futura d.o.o. Zagreb
  • Herceg Stjepan Kosača, slikovnica, 2021., HKD Napredak, podružnica Ljubuški
  • Godovi i plodovi, zbirka poezije, 2021., HKD Napredak, podružnica Ljubuški

 

 

Godovi i plodovi

Raspukli godovi,

dozrjeli plodovi.

Svjedoci vremena,

čuvari sjemena

ljudi s kamena

drevnoga znamena.

 

Taoci bremena,

tvrđi od kremena.

Rugaju se kletvi

i Koščevoj žetvi.

Prkose usudu,

pljuju na osudu.

 

Raspeta nevina,

ljuta žeževina,

kivnima žlibina,

a meni sudbina.

Bolna mi milina

ta Hercegovina.

(Godovi i plodovi, 2021.)

 

Zajedno

Obasut ću te snenu vrelim poljupcima,

zakriliti velom satkanim od osmijeha

da ti oko zaiskri ognjem dragosti

u ovo zimsko jutro svjetlucavo od inja,

u ovom ispraznom svijetu ledenih srca.

 

Mnogi prestadoše govoriti srcem,

ali nas dvoje se ne predajemo;

poduprijet ćeš me kada klonem,

pridržat ću te kada se sapleteš.

Zajedno kročimo skokovitim putovima

k svjetlu izbavljenja onkraj početka.

 

Zajedno – usud ili izbor

svejedno,

Zajedno – za-jedno, kao jedno

dok na koncu ne prijeđemo u uspomenu

i tamo zauvijek postanemo

jedno.

(Godovi i plodovi, 2021.)

 

 

Bura

Pleše bura, vječna cura

drhti golet, stijena sura

vrh klobuka, kus božura

obzor gori od purpura.

 

Vije, zviždi, pjeva bura

pojem sretnog trubadura

nebo joj plašt od velura

oblak veo abažura.

 

Šiba, čupa, sve rastura

svaki nalet joj bravura

komu sveta, kom’ gadura

baš začudna ta natura.

 

Snubi more, kopno bura

želi nekom’ biti cura

ne zna jadna, ma’nitura,

da ljubav s njom je avantura.

(Godovi i plodovi, 2021.)

 

Ljetna noć

Noć pulsira lagano, u ritmu mog srca. Ili mi se čini? Krošnje mirišljavih lipa trepere u zagrljaju vjetra, zrikavci se dozivaju pjesmom i zavodljivom melodijom uspavljuju zadnje noćobdije grada utonulog u san. Kroz otvorena balkonska vrata dašak vjetra nanosi miris zemlje, blagoslovljene kišom spasiteljicom. Vapaj nečije molitve dotaknuo je Nebo.

Gasim cigaretu, kroz nosnice puštam posljednji dim i udišem velikodušan dar prirode. Šum televizora upozorava da je program završen. Praznim pepeljaru i pružam svojih stotinu i devedeset centimetara po trosjedu.

Ljetna noć osvaja me blaženom, očaravajućom ljepotom. S rukama ispod glave promatram bjelinu stropa i tražim nekakvu mrlju koja bi poremetila taj nepomućeni sklad. Osluškujem pjesmu spokoja. Ništa; samo otkucaji sata, komarac na djelu, zrikavci i ćuk. Ćuk zadaje ritam, poput bas-bubnja.

Drhturim od svježine. Odijevam majicu i pogledam na sat. Dva i petnaest. Zar već? Kako vrijeme može brzo proći ne radeći ništa. Krajnje je vrijeme poći na počinak. Noćas bi se moglo dobro spavati, osvježilo je.

Oprezno otvaram vrata, da ne probudim starce. Uzalud, škripa vrata budi majku.

– Koliko je sati?

– Dva i dvadeset…

– Zar još nisi legao?

– Evo me, idem, idem… Bože moj, zar će dovijeka bdjeti?

(Nebo boje potočnice, zbirka novela, 2019.)

 

 

 

 

 

Sva prava pridržana © 2003 - 2021 DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA HERCEG BOSNE | WEB SITE by IT Sektor AOX Company | Visit www.aox.company