Vesna Zovko rođena je 10. lipnja 1967. u Mostaru. Diplomirala je novinarstvo i hrvatski jezik i književnost na mostarskom Sveučilištu. Posljednjih desetak godina živi u Zagrebu gdje radi kao novinarka Hrvatske televizije. Godinama, usporedo s novinarskim radom, bavi se pisanjem poezije i proze. Za prvu neobjavljenu zbirku poezije Pozornica i nebo nagrađena je prije rata književnom nagradom Mak Dizdar na pjesničkoj manifestaciji Slovo Gorčina, a za najbolju antiratnu priču Iznajmi mi bajku 1995. nagradom TRN-a. Pozornost je privukao i njezin pjesnički naslov Čuvari svjetlosti objavljen 1994., koji su književni znalci pohvalili zbog zrelosti i svježine pjesničkog pjeva.
ZASPI U GLASU KOJI PJEVA MARIJAMA
Nebuješ. Koga to čekaš na rubu plave pustinje
Kojom vjetrovi raznose pijesak od sutra?
Sam.
I zašto čekaš?
Ti možeš sve. I nečekati. I nesamovati.
Sići sa svih križeva
I odšetati u šumu, recimo. U kojoj raste ljeto.
Od koje ne prave križeve.
Ni pucališta za ptice.
U kojoj nećeš sresti nikog tko bi ubijao krila.
Lovio let.
Umjesto svih čavlastih budnosti možeš
Zaspati u nečijem glasu nasmiješenom. Koji pjeva
Marijama.
U mom zavičaju
Sačinjenom od ljetnog neba
Koji cijele godine
Svijetli kao zvijezda nad
Betlehemskom
Nadom svijeta.
Nebuj bezbrižnije. Bez samoća stoljeća.
Zaspi kao dijete.
Neka ti buđenja razmaze krajolici po kojima vinograduje Bog.
Nebuj s dječacima koji prave kućice
po drveću. Odmorišta za krila.
U mom zavičaju nasmiješenom.
ZADRAVOMARIJA NAD BROTNJOM
Jutru daješ svoje ruke od zagrljaja
Dolini
Kanjonu od kupina i trešanja
Nekome iz vremena koje ne prolazi
Ostavljaš miris leta iznad trave
Smišljaju za tebe poljupce
Kao poslovice
Za vječnost i citiranje…
I vinu daju tvoje ime
Sjeme neba tirkizi Neretvom
Kao mitom
Kao vjetar zavlačiš se u vinograde
Bereš modrinu koju su ostavili
Za sobom
Kušači leta i sutona
Negdje u blizini uskoro će
Zvona Zdravomarije
Posuti radost po Brotnju
Po rukama koje ćete uskoro
zagrliti
KADA JE BOŽIĆ, KADA JE VRIJEME MLADO, NEBO LJUBIČASTO…
Kako je dobro kada je Božić, kada je vrijeme mlado
nebo ljubičasto
Pobožno pobunjeno protiv svega što nije dobro. Kako je dobro kada smo
staromodno dobri
Kada svijetlimo poput nasmiješene svjetiljke na Rondou. Kada dio
vlastitoga sjaja korača s koracima neznanca
I pahuljama na njegovu kaputu
Kako je dobro kada nas taj nedotaknuti kaput grije
kao kakav nevidljivi
putujući kamin
Kako je dobro kada neznanac u kaputu
raširi ruke i zagrli lijepu neznanku što je upravo
izišla iz vlaka koji putuje iz snježnih gradova
u gradove naranača
I drske tirkizne savršenosti
što se izležava na kamenim bijelim obalama….
Kako je dobro biti taj snježni grad, taj vlak,
Taj tirkiz od kojeg se nitko nije odljubio…
Kako je dobro kada si ponovno dijete u snijegu,
U tirkizu zaštićenosti. S duhovima suhoga grožđa iznad bačava
U zagrljaju koji sliči onom iz neprekinute betlehemske noći
Kako je dobro kada se još roditeljski smiješe
prozori tvoga doma
usred bijelih zimskih vinograda
Brotnja
koji se ponekad
nekom neobjašnjivom lakoćom uprozore u svjetla bilo kojeg
božićnog grada na svijetu
u kojem nikada ne možeš biti
stranac
Svi snjegovi, sva ljubičasta neba iznad njih. Sve noći vlakova
vinograda, tirkiznog mekog razmaženog juga
Svi vinogradi i Božići. Svi roditeljski zagrljaji svijeta
Sve je to u tvojoj prtljazi. Koju još uvijek raznosi neko dobro mlado vrijeme
Blizine Boga