Zovko, Vesna

Vesna Zovko rođena je 10. lipnja 1967. u Mostaru. Diplomirala je novinarstvo i hrvatski jezik i književnost na mostarskom Sveučilištu. Posljednjih desetak godina živi u Zagrebu gdje radi kao novinarka Hrvatske televizije. Godinama, usporedo s novinarskim radom, bavi se pisanjem poezije i proze. Za prvu neobjavljenu zbirku poezije Pozornica i nebo nagrađena je prije rata književnom nagradom Mak Dizdar na pjesničkoj manifestaciji Slovo Gorčina, a za najbolju antiratnu priču Iznajmi mi bajku 1995. nagradom TRN-a. Pozornost je privukao i njezin pjesnički naslov Čuvari svjetlosti objavljen 1994., koji su književni znalci pohvalili zbog zrelosti i svježine pjesničkog pjeva.

 

ZASPI U GLASU KOJI PJEVA MARIJAMA

Nebuješ. Koga to čekaš na rubu plave pustinje

Kojom vjetrovi raznose pijesak od sutra?

Sam.

I zašto čekaš?

Ti možeš sve. I nečekati. I nesamovati.

Sići sa svih križeva

I odšetati u šumu, recimo. U kojoj raste ljeto.

Od koje ne prave križeve.

Ni pucališta za ptice.

U kojoj nećeš sresti nikog tko bi ubijao krila.

Lovio let.

Umjesto svih čavlastih budnosti možeš

Zaspati u nečijem glasu nasmiješenom. Koji pjeva

Marijama.

U mom zavičaju

Sačinjenom od ljetnog neba

Koji cijele godine

Svijetli kao zvijezda nad

Betlehemskom

Nadom svijeta.

Nebuj bezbrižnije. Bez samoća stoljeća.

Zaspi kao dijete.

Neka ti buđenja razmaze krajolici po kojima vinograduje Bog.

Nebuj s dječacima koji prave kućice

po drveću. Odmorišta za krila.

U mom zavičaju nasmiješenom.

ZADRAVOMARIJA NAD BROTNJOM

Jutru daješ svoje ruke od zagrljaja

Dolini

Kanjonu od kupina i trešanja

Nekome iz vremena koje ne prolazi

Ostavljaš miris leta iznad trave

Smišljaju za tebe poljupce

Kao poslovice

Za vječnost i citiranje…

I vinu daju tvoje ime

Sjeme neba tirkizi Neretvom

Kao mitom

Kao vjetar zavlačiš se u vinograde

Bereš modrinu koju su ostavili

Za sobom

Kušači leta i sutona

Negdje u blizini uskoro će

Zvona Zdravomarije

Posuti radost po Brotnju

Po rukama koje ćete uskoro

zagrliti

KADA JE BOŽIĆ, KADA JE VRIJEME MLADO, NEBO LJUBIČASTO…

Kako je dobro kada je Božić, kada je vrijeme mlado

nebo ljubičasto

Pobožno pobunjeno protiv svega što nije dobro. Kako je dobro kada smo

staromodno dobri

Kada svijetlimo poput nasmiješene svjetiljke na Rondou. Kada dio

vlastitoga sjaja korača s koracima neznanca

I pahuljama na njegovu kaputu

Kako je dobro kada nas taj nedotaknuti kaput grije

kao kakav nevidljivi

putujući kamin

Kako je dobro kada neznanac u kaputu

raširi ruke i zagrli lijepu neznanku što je upravo

izišla iz vlaka koji putuje iz snježnih gradova

u gradove naranača

I drske tirkizne savršenosti

što se izležava na kamenim bijelim obalama….

Kako je dobro biti taj snježni grad, taj vlak,

Taj tirkiz od kojeg se nitko nije odljubio…

Kako je dobro kada si ponovno dijete u snijegu,

U tirkizu zaštićenosti.  S duhovima suhoga grožđa iznad bačava

U zagrljaju koji sliči onom iz neprekinute betlehemske noći

Kako je dobro kada se još roditeljski  smiješe

prozori tvoga doma

usred bijelih zimskih vinograda

Brotnja

koji se ponekad

nekom neobjašnjivom lakoćom uprozore u svjetla bilo kojeg

božićnog grada na svijetu

u kojem nikada ne možeš biti

stranac

Svi snjegovi, sva ljubičasta neba iznad njih. Sve noći vlakova

vinograda, tirkiznog mekog razmaženog juga

Svi vinogradi i Božići. Svi roditeljski zagrljaji svijeta

Sve je to u tvojoj prtljazi. Koju još uvijek raznosi neko dobro mlado vrijeme

Blizine Boga