Miro Petrović pjesnik (Klobuk kraj Ljubuškog, BiH, 5. I. 1954). Završio je Pedagošku akademiju i kratko radio u školama – u Fojnici (1978.), Sarajevu (1988./89.) i Vitini (1994. – 1996.). Bio ravnatelj Narodnog sveučilišta i Gradske knjižnice u Fojnici (1990. – 1992.) te voditelj marketinga u Hrvatskom narodnom kazalištu u Mostaru (1996. – 2000.). Najveći dio radnog vijeka proveo je u statusu samostalnog umjetnika.

S Krešimirom Šegom pokrenuo je i kao izvršni urednik uređivao dječje časopise Cvitak i Školarac. Bio je glavni i odgovorni urednik Motrišta, časopisa Matice hrvatske u Mostaru.

Objavio šest pjesničkih knjiga. Po njegovom scenariju snimljen je film Kako je Ilija Ladin predavao njemački, koji je predstavljen na 16. Sarajevo Film Festivalu, 2010.

Uvršten u čitanke te u petnaestak antologija, među kojima je i antologija Stijepe Mijovića Kočana: Probrana baština – 100 godina – 100 pjesama – 100 pjesnika hrvatskog pjesništva XX. stoljeća; Zagreb, 2001.

Danas je predsjednik Kulturno-prosvjetnog vijeća časopisa Cvitak, koordinator-urednik u časopisu Motrišta i savjetnik za književne, kazališne i filmske programe Međunarodne kulturne manifestacije Mostarsko proljeće – Dani Matice hrvatske Mostar. Živi u Mostaru.

 
DJELA: Pjesme, Sarajevo, 1977; Čestica, Sarajevo, 1983; Ljetopis, Mostar ,1997; Zemlja za cvijeće, Mostar, 1999; Dvojica / Die Zwei, Mostar-Oberhonnefeld, 2005., Spomenar, Tešanj, 2022.

“Ujednačena ritma i upečatljiva eufonijskog učinka, u slobodnome stihu i uglavnom rimovane, rane su mu pjesme obilježene temama Hercegovine, obitelji, slikama seoskoga života i krajolika, te mjestimice prožete humorom. U drugoj je zbirci (Čestica, 1983) lirski subjekt izrazito refleksivan, prevladavaju kontemplativna i melankolična raspoloženja, slobodni nizovi asocijacija o prolaznosti, prirodi i ljubavi. Jake su intertekstualne i citatne veze s poezijom T. Ujevića (Noć u prozoru, na stolu Ujevićevi stihovi, možda sviće) te utjecaj A. B. Šimića, koji se očituje u ekspresivnom izrazu ispovjednoga tona, što je još izraženije u pjesnikovoj zbirci Zemlja za cvijeće (1999), u kojoj prevladavaju religiozno nadahnuće, reminiscencije na ratno doba u Sarajevu (Requiem), te teme vezane za krajolike i povijest Bosne. U tu su zbirku uvrštene i neke pjesme iz ranijih dviju zbirki, te mnogobrojne pjesme posvećene suvremenicima.” (S. Mijović-Kočan (ur.), 100 godina – pjesama – pjesnika 20. stoljeća, Zagreb, 2001.)

„Svaki put kad se zgroziš nad ovim svijetom, kad posumnjaš u sve i pomisliš da ti utjehe više nema, sjetiš se da duboko dolje u jugu, u Sredozemlju, ima Mostar, kroza nj teku smaragdna Neretva i staklena Radobolja, obasjavaju ga Velež snijegom, platane s Balinovca srebrom, Miro Petrović, dobri čovjek-pjesnik, vas obasjan snijegom i obliven srebrom, prolazi između platana, s Balinovca na Musalu pa u Kujundžiluk, putom kojim si puno puta prošao: u kujundžija srebriti i zlatiti stihove, sa Starog mosta pjesmom pozdravljati i blagosiljati grad. Sjetiš se i utješiš se. Još ima nade za ovaj svijet.“ (Petar Gudelj)

KAD BIH DOBIO NA LUTRIJI

Kad bih dobio na lutriji
Jedan bih dio uložio
U sabrana djela
Ilije Ladina

Pa bih od prodaje
I profita
Kupio
Deset ili svih dvadeset tona
Ribljih konzervi

I sve bih poslao Gore
Iliji Ladinu

Neka jede, neka se hrani –
Idućih dvije tisuće i petnaest godina

I gajbu piva,
Molit ću lijepo,
Poslao bih mu, od sebe,
Da zalije,
U dane blagdanske!

BITI PETAR GUDELJ

Dobro je, o, kako često pomislim,
Što nisam Petar Gudelj.

Tko bi imao toliko talenta
Za takvo dično vučje samotnjaštvo?

Kud god se okrenem, ja
Dugujem nešto nekomu.

Znaš li komu, Petar Gudelj,
I treba li, što platiti?

Nikomu – ništa, rodijače moj,
Kroz sav život i pjesništvo cijelo.

LEPTIRICA

                        (Angeli)

Vidim kristal
i zvijezdu što treperi

dúgu vidim
u blagosti sna

pastiricu slušam
dok od pjesme sja

kano duša je
vječita i beskrajna

tek donese nam dva svemira
krešimira i zvonimira

i u desnoj šenicu bilicu
i u lijevoj punu šaku vode

ter potom u vrt
među trešnje ode.

CVIĆE MOJE

                    (izgnanička, 1992.)

Ono nebo, one zvizde,

moje Sunce i moj Misec

sve ponesoh ja sa sobom

sve je ovdje di sam ja.

Ali moje cviće di je ?

Moje cviće tko li bere,

moje cviće tko otkida?

Kad se budim, kad pogledam –

drugo brdo, druga magla,

ali moje zvizde sjajne,

ali moj je Misec bajni,

toplo Sunce što me grije.

Sve je moje di sam ja.

Ono moje cviće tamo

neka bere tko ga bere.

Eto mene jednog dana –

Ja ću brati što je moje.

MOLITVA, A.D. 1993.

iz kraljeve sutjeske

jajca i guče gore

preko bobovca i kozograda

u beskrajnoj koloni

po jedan

žuri bijelo stado Kristovo

pred vucima

to moje sestre domove svoje napuštaju

sve svoje na ruci obilježenoj

tetoviranim križem

sve svoje u toj ruci noseći

one koje su sve isti dan čekale

u jednoj godini za svoja vjenčanja

tolike sinove ostavljaju

u brdima bosanskim

moleći

o samo dušu nek ne izgube

u pradjedovskim sjećanjima

pamteći

srebrenicu zvornik olovo