Marinčić, Anto

Anto Marinčić (Čusto Brdo u općini Maglaj, 22. studenoga 1954., a koje danas pripada općini Žepče) osnovnu školu završio je u Čustom Brdu i Maglaju, a srednju u Maglaju. Po zanimanju je strojar visokotlačnih kotlova ATK (sa automatskom termičkom komandom) i parnih turbina. Sudionik je Domovinskog rata te javnog, kulturnog i političkog života. Piše pjesme i prozne tekstove, književne i novinske. Djela su mu objavljivana u listovima, časopisima i zbornicima: Natronu, Unicepu, Radu, Tinu, Osvitu, Hrvatskoj riječi, Katoličkom tjedniku, Večernjem listu, australskom Hrvatskom Vjesniku… Na natječaju RO „Natron“, 1981., povodom 30. godina postojanja „Natrona“ dobitnik I. nagrade za literarni rad. Na „Napretkovom“ natječaju za kratku priču, u Žepču 2002., dobitnik III nagrade. Na natječaju međunarodnog instituta za književnost ERATO, pjesma JEKA uvrštena mu je u knjigu najljepših lirskih pjesama povodom tog natječaja. Suradnik je na scenariju za dokumentarni film Žepče na rijeci Bosni koji je HRT prikazao 1996. Na natječaju Federalnog ministarstva obrazovanja, Odjela za kinematografiju, otkupljen mu je scenarij za dokumentarni film “Ima l’ igdje ljepšeg kraja?”. Živi u Čustom Brdu, općina Žepče. Od 2002. do 2013. redovito je pisao za Hrvatsko slovo, a od 2009. ima svoju kolumnu u australskom Hrvatskom Vjesniku.

 

BIBLIOGRAFIJA

  • S onu stranu, roman, Ceres, Zagreb, 1997.
  • Općina Žepče ili ključ za funkcioniranje Federacije Bosne i Hercegovine, Ceres, Zagreb, 2000.
  • Upravljanje krizom, tragikomedija, OSVIT 3-4, Mostar, 2004.
  • Bosna i Hercegovina – bijeda nerazumijevanja nerazumijevanje bijede, HKD Napredak, podružnica Vitez, Vitez 2004.
  • Na izvoru strasti, erotski roman, HKD HUM, Mostar, Mostar, 2005.
  • Mudžahedinova žena, roman, Ogranak Matice hrvatske Split, Split, 2007.
  • Kad ćeš naučit?, knjiga kratkih priča, DHK HB, Mostar 2009.
  • “Bicikl”, kratka priča, OSVIT 1-2, Časopis za književnost, kulturu i društvene teme, Mostar 2010.
  • Majstor iluzija, roman, vlastita naklada, Žepče, 2010.
  • U knjizi “Ne damo te lijepa naša Zbornik radova sa znanstvenog skupa Hrvati u BiH danas”, Banja Luka, 4-6 ožujka 2011. zastupljen radom: “Državno-pravni ustroj Bosne i Hercegovine”
  • Rafaelo, roman, DHK HB, Mostar, 2012.
  • Potom je sve utihnulo, roman, HKD Napredak Sarajevo-Podružnica Vitez, Vitez 2014.
  • U “Zborniku radova”, sa znanstvenog skupa „Utjecaj Turske na Balkanu“, Banja Luka, 30. studenog – 02. prosinca 2012. godine, objavljenog 2013. u Banja Luci zastupljen radom: “Političko, ekonomsko, socijalno i kulturno prisustvo Turske na Balkanu”.
  • “Umri prije smrti”, kratka priča, OSVIT 81-82, Časopis za književnost, kulturu i društvene teme, Mostar 2015.
  • “Čovjek za uveseljavanje”, kratka priča, OSVIT 81-82, Časopis za književnost, kulturu i društvene teme, Mostar 2015.
  • “LIJEPA NAŠA – DRAGA NAŠA”, HKD NAPREDAK SARAJEVO, PODRUŽNICA VITEZ Vitez, 2017.
  • Rebro, roman, DHK HB, Mostar, 2018.
  • Die Frau eines Mudjahedins, Herstellung und verlag: BoD-Books on Demand, Norderstedt, 2019., ISBN: 978-3-7528-4155-8
  • Nanosekunda, roman, Ogranak Matice hrvatske u Čitluku, Čitluk 2020.

 

IZBOR IZ DJELA

 

Jeka

 

Dani se moji poput mutne, prljave rijeke vuku.

Ubili su mi smisao, snagu, srušili volju.

Samo odjeci, jeke, ljubavi davnih u bilu tuku,

 Nesvjestan života, ne pomišljam na budućnost bolju.

 

Bivanje prijašnje moje sazdano od paučine svilene i meke,

sada je samo njena slika, treptaj dogorjele svijeće.

Snovi, ah divni, ružičasti snovi prestat će,

a ogromne crne mrlje u biti mojoj vidjeti se neće.

 

Na tren bljesak, snaga svih očajničkih dana skupljena u jedno.

I samo kad sijevne da preraste u grmljavinu što lomi sve i ruši,

djelić poslije, još gore, kao pseto prebijeno, bijedno

osta samo da vlada samnom ogromna crna rupa u duši.

 

Uronjen besmisleno u nepovratne dane njene,

kroz polusvijest misao daleka, treba se dići.

Krv uzeli mi snovi od paučine, prazne su mi vene,

Da se dignem? Nek’ pjesma to učini umjesto mene.

 

 

(na Natječaju “ERATO” uvrštena u knjigu najljepših pjesama izdanoj povodom tog natječaja)

 

Voda i kamen

(iz knjige kratkih priča “Kad ćeš naučit’?)

Anđelko je volio vodu… Više od svega na svijetu, volio ju je bezgranično. Otkud mu ljubav prema toj tekućini što se mijenja u stotine oblika i opet svakiput ostaje ista? …Voda koje teče, teče stoljećima i nikada ne staje. Ta mala, sitna biserna zrnca na jutarnjem suncu, taj tanki mlaz što izbije iz zemlje i vuče se, trči, skače, probija se kroz nju, preko kamenja, preko gudure, spušta se, pada i raste. Ulijeva se u istu vodu koja dolazi Boga pitaj iz kojeg pravca, s koje strane. Dotječe u svoja jezera, svoja mora koja se nikamo ne kreću. No, tu ne miruje.

Čini li mu se to samo, ili se stvarno sjeća? Ma ne, nije moguće! Ili ipak jest? Možda je to jedna od onih prvih kapi po njegovu čelu, po njegovoj tek rođenoj glavici na dan krštenja, kada ga je svećenik nehotice zalio više nego što je trebalo i više nego je i sam želio. Omaklo se. Ili od prvog majčinog kupanja? Od prvog ugodnog milovanja pjenušave tekućine čiju je topline majka ispitala svojim laktom?

Kako je Anđelko rastao, tako je rasla i njegova ljubav prema vodi. Prvi njegovi samostalni koraci iz kuće, izmakli pozornosti roditelja, odveli su ga tek stotinjak dječjih koraka udaljenoj rječici, zapravo potoku koji bi u proljetnim i jesenjim danima prerastao u rijeku koja bi znala nositi i oveće panjeve. Ukravši prvi trenutak za svoju ljubav, trenutak koji mu nitko nije ometao vučenjem za rukav i upozorenjem što smije, a što ne, mali se Anđelko našao kraj vode. Promatrajući to čudesno kretanje i osluškujući taj šapat dok je gledao to milovanje kamenja preko kojega voda teče, sjedinio se s njom! I poželio je baciti se u vodu, razliti se kao ona.

– Anđelko, o Anđelko, ne u vodu! – trznuo ga je usplahireni glas majke koja je trčala prema njemu. – Ne u vodu sine, odnijet će te voda!

Čudio se mali Anđelko majci. Nije ju razumio, nije mogao shvatiti čega se to majka plaši i htio joj je reći, pričati joj kako je voda lijepa. Za sve to nije bilo prilike jer majka ga je pograbila i povukla iz sve snage, kao da ga čupa iz ralja razjarene zvijeri. Ali ljubav se ne može zabraniti. Eh, kad bi to tako jednostavno bilo, majka bi mu to sigurno zabranila.

I svakim danom Anđelko je koristio i najkraći mogući trenutak da bude uz vodu. Pratio je tu svoju, kako su je zvali – Malu rijeku, taj svoj potok, svoju vodu. Htio ju je upoznati do najintimnijih detalja. Išao je za njom niz njezin tok sve do Velike vode. Stajao je zadivljen. Velika voda, učinilo mu se, samo je stajala. Moćna, široka i mirna. Tamnija. Ali, da, da, i ona se kreće. I ona svojim naizgled lijenim kotrljanjem miluje, ali sladostrasnije od Male rijeke. Poželio se baciti u njezin zagrljaj, zaroniti, osjetiti tu nježnost oko cijelog

tijela, plivati, roniti, plivati. Tren jedan prije nego što je krenuo skidati košulju i hlače kako bi se bacio u taj sladostrasni zagrljaj, kroz svijest mu proleti preplašen, grčevit i bolan glas majke: – Ne u vodu sine, odnijet će te voda!

I napola podignuta ruka ka gumbu na košulji ostala je zaustavljena, ukočena kao mrtva ptica. Koliko jedugo stajao u tom ukočenom položaju pogleda uprtog kroz vodu pokušavajući kroz tamnu masu što se lijeno valja prodrijeti do dna, otkriti što to u sebi nosi, što je to toliko preplašilo njegovu majku? Nije znao. Tek kasnije, mnogo kasnije, kada mu se vrat već ukočio i oči počele suziti od gledanja, a voda kao da se počela dizati i primicati očima, Anđelko se samo stresao, kao pas kad izađe iz vode otresajući je sa svoje dlake, protrljao oči i još uvijek zamišljen okrenuo se nazad I pošao kući.

– Moram naučiti plivati bolje od svih, moram postati vrhunski plivač kako bih se mogao nositi s tom mutnom vodom – razmišljao je dok se vraćao uz Malu rijeku. – I vidiš ti ove ribice što se praćakaju povodi… Kolike li su tek u Velikoj, ali se ne vide? Treba zaroniti, treba doći do samog dna te mutne vode. Tko zna, možda na dnu ima i bisera?

Čvrsto riješen ostvariti svoju nakanu Anđelko je počeo vježbati. Prvo u viru Male rijeke. Pozivao je djecu da se natječu – tko može brže preplivati s jednog na drugi kraj malog vira, tko može dublje zaroniti i dulje držati glavu pod vodom. Izmišljao je razna maštovita natjecanja – tko će s dna tog malog vira izvaditi točno taj i taj obli kamen, koji će baciti u sredinu gdje je najdublje. Jednoga dana je dana donio staru djedovu medalju iz vremena Franje Josipa.

– Kladim se da ću je naći gdje god je bacite – govorio je djeci. Djeca su ostala zadivljena poslije svakog Anđelkovog pobjedonosnog izranjanja s djedovom medaljom u ruci.

– Kako, Anđelko, svaki put uspijevaš? – pitali su ga. – Mi je samo nekada, ako slučajno zakačimo, uspijemo izvući iz vode.

– Pa vi u vodi ne gledate, a ja gledam! Ja cijelo vrijeme gledam i pazim da glavom ne zakačim za kakav kamen, da slučajno ne zapadnem u žilje, da točno vidim gdje je medalja! – govorio bi im Anđelko pobjednički se smiješeći.

Uskoro je svima postalo jasno da je Anđelko najbolji plivač među njima i da je za njega Mala Rijeka pretijesna. I tako je krenuo okušati se u Velikoj vodi. Unatoč svome umijeću počeo je oprezno ulaziti, lagano, s kraja gdje je pliće, jer se svaki put kada bi nogom zagazio u vodu ili se sagnuo da joj rukom ispita toplinu, ne želeći, sjećao majke. Mještani i prijatelji su odobravali: – Tako je, Anđelko, treba biti oprezan s vodom!

Laganim zamasima ruku sjekao je Anđelko Veliku vodu.

– Prvo ću niz vodu, jer i lakše je, a i oprez je majka mudrosti – sjećao se, plivajući, riječi jedne časne sestre dok su u nekom, ne bi se moglo reći svetom društvu razgovarali o njegovu umijeću.

Krajem proljeća, kada mu se učinilo da se Velika voda već počela bistriti, trebao je kao najbolji plivač u kraju otvoriti sezonu kupanja. Stao je na jedan omanji kamen na obali Velike vode ne primjećujući po njemu zelenkastu žabokrečinu, po prvi put je zaboravio na izreku o mudrosti, poskliznuo se i smočio do koljena.

– Fuj, majku ti tvoju! – pljune Anđelko na taj kamen, u tu vodu.

Kako se njemu koji je o svemu vodio računa, omakla ta mala psovka, ali eto, omaknu se ljudima i teže psovke i pljuvanja, tješio se. Cijelo to ljeto plivao je u Velikoj vodi, ronio, spuštao se do samog dna, ali i brzo izranjao.

Negdje pred kraj ljeta, stotinama kilometara daleko, na samom mjestu gdje je izvirala Velika voda, došlo je do strašnog nevremena. Svi izvori su se zamutili. U Veliku vodu su se ulijevale male, brze i mutne vode, donosile u nju svoj mulj ostavljajući joj svu zagađenost svojih obala oskrnavljenih ljudskom nemarnošću izlobom, perući tako i čisteći sebe kako bi se opet ponosno zrcalile na suncu. Čuo je za to nevrijeme. Ljudi su ga upozoravali da se odozgor valja velika mutna voda. No, Anđelko se nije obazirao:

– Izbistrit će se dok dođe u dolinu, a i najbolji sam plivač. Kupat ću se još malo, još samo koji dan da iskoristim kraj ljeta.

Dok je u predvečerje toga dana ronio kroz Veliku vodu, spustivši se do samog dna, gledajući što bi još mogao naći i izvaditi iz nje, odjednom mu se zamutilo pred očima i osjetio je hladnoću.

– Što je ovo? – trznuo se na trenutak zatvorivši oči. Progledavši koji tren kasnije, shvatio je da je veliki val mutne, prljave vode stigao u dolinu. – Brzo! Brzo moram izroniti i doplivati do obale! – proleti mu kroz svijest. I snažnim zamasima Anđelko zapliva prema površini. – Dobro je, još samo metar do vrha, do zraka – procijeni – i onda će biti lakše do obale.

U tom trenutku, nešto tvrdo, veliko deblo drveta koje je voda u svom orgijanju iščupala i ponijela, lupi ga u glavu te počne gubiti svijest.

– Nisam trebao pljunuti na onaj kamen i vodu kada mi se poskliznulo – bila mu je posljednja misao prije nego što će potonuti.

Našli su ga tek nakon tjedan dana, kada se Velika voda smirila, desetak kilometara niže. Bio je modar i napuhan s ustima punim prljavog taloga i licem prekrivenim žabokrečinom, istom onom kao s malog kamenas kojeg se poskliznuo.

Govoreći nad odrom, svećenik je kanio završiti riječima: – …bio je dobar, najbolji plivač kojeg smo imali… No, onda se dosjetio da bi to bilo u najmanju ruku neprimjereno. Zbog toga je zastao kod riječi „bio je dobar“ i ostatak misli progutao, a Anđelkovo je lice, na kojemu, činilo mu se, ima još uvijek žabokrečine, obilato poškropio svetom vodom.

(Treća Napretkova nagrada na natječaju u Žepču

 

 

LIJEPA NAŠA, DRAGA NAŠA:

Naši indijanci

 

Oduvijek je u selima, manjim sredinama, bio običaj da se nekomu da nadimak pa se događalo da to tu osobu obilježi za cijeli život. Kad se sjetim toga uvijek mi padne na pamet dečko koga su svi zvali Pepija.

Kršteno ime mu je Petar, ali su ga vjerojatno od milja prozvali Pepija – i tako je ostalo za sva vremena. Jedne prilike, na svinjokolji, netko je stalno dozivao Petra, da bi Pepija upitao: “Pa dobro više, gdje je taj Petar kojega stalno dozivate?!” Stričević mu se nasmiješio i kazao: “Tebe, čovječe, cijelo vrijeme zovemo, zar si zaboravio, tvoje pravo ime je Petar” – “A, ja!” – bilo je sve što je rekao. A najzanimljivije je da je narod nadimkom koji bi dao nekoj osobi jednom riječju

opisao sve njene osobine. U ovih zadnjih mjesec-dva dana održavaju se izbori unutar HDZ-a BiH, a kruna na to je izbor općinskih odbora, odnosno predsjednika općinskih odbora. Tako je i u Žepču 27. lipnja održana Izborna skupština Općinskog odbora HDZ-a Žepče, te su izabrani njegovi članovi. Ovom prilikom upoznat ćemo vas s njima, ali će to biti imena koja im je narod žepačkog kraja dao od milja ili možda iz nekog drugog, za sada nepoznatog razloga, zaključite sami. U jedno samo možete biti sto posto sigurni, njihovi nadimci u potpunosti odražavaju njihove karaktere, osobine i sposobnosti. Počnimo redom. U Općinski odbor ušli su: Smrtna priča, Tanka leđa, Jaka struja, Brzonoga košuta, Šuplji balun, Luda krava, Desna ruka, Vječna šutnja, Šuplja slama, Vjetar u kosi, Meko srce, Bistro oko, Lovac koji ne ubija, Vjerna duša, Brza igla, Silna masa i Noćna škola. Na vrhu te piramide je Lažni svetac. Naravno, kao po starom običaju još iz kamenog doba, u Općinski odbor nisu ušli neki jako obrazovani, mladi i sposobni ljudi, jer Lažni svetac ne želi uz sebe pametne i obrazovane ljude. Razlog je jasan, ako takve odmakne što dalje on je najpametniji.

Rekoh, stara škola poznata još od vremena Indijanaca koja traje sve do danas, a tako će biti i u budućnosti. Još samo jedna napomena: Nakon što je sve završeno onako kako su htjeli Lažni svetac i Smrtna priča, koja ustvari radi samo ono što kaže Lažni svetac, dakle kada su u općinski odbor izabrani oni koje su oni predložili na minderluku, sav “zabrinut”, Lažni svetac je sutradan u razgovoru sa dunđerom (priučenim majstorom, onim koji nema svršenu školu za neko zanimanje,

a ipak se time bavi) upitao ga: “Što se ovo dogodi, što će biti, pa tu se nema s kim raditi?” Naravno da je to priča koju Lažni svetac primjenjuje skoro dva desetljeća, jer je i najneupućenijem jasno da njegove sklopljene ruke nedjeljom pred olarom služe samo da zavaraju bogobojazni narod. Eto,

toliko o izborima u općinskoj organizaciji HDZ-a Žepče, uz napomenu kako sve to blagosloviti njegovo visočanstvo, sam predsjednik.

 

 

Ulomak iz erotskog romana Na izvoru strasti

Ležim i šutim. Kroz maglinu, kroz gustinu, sve jače probija se još neodređena misao i svakim trenom sve više je prepoznajem. Postaje, uobličava se, sve je jasnija. I onda, vidim te plavu i na­smijanu. Mogućnost nedoživljenog, tako jasno viđenog u svemiru resko odjekuje u gustini, na trenutak me čak plaši, no odmah, bez okolišanja grabim mogućnost i misao teče. To je to! Dugo očeki­vani dio duše izgubljen u vremenu stiže i čini puninu.

Gledam na sat, ponoć je. Mislim na Tebe i nadam se i siguran sam da si me čula. Ćutimo ispunjenje. Ustajem. Čitam ti po tko zna koji puta pjesme i znam da sam ih slušao prije milijun godina, prije najave mog dolaska, od samog praiskona.

«Jedan ću naći lako jer ne znam kakav bijaše

A drugi bijel – gdje? Čisto bijel – gdje?»

Nastao u velikom prasku, prije najave, od samog praiskona pu­tuje milijunima godina da bude prepoznat. Ispunjen beskonačnim traženjem, mučen nemogućnošću ispunjenja cjeline, pročišćen nikad izgubljenim dolaskom neminovnog.

«Zar toga ima?»

Zasljepljujuća bjelina kida okove, zanemaruje granična po­dručja, pokorno i smireno čeka dah tvoj da oblikuje ga na sliku i priliku svoju!

Dušu svoju predajem Tebi,

O Boginjo!

 

Ulomak iz romana Mudžahedinova žena

Toga svibanjskog dana, bit će da je bila subota, tržni dan u gradu, iz pravca tvornice zaštitne opreme, Ivan se vozio prema Ulici Anke Topić, jer je tamo najlakše naći mjesto za parkiranje; a osim toga, još samo u toj ulici nema onih invalida, koji čekaju da stanete s automobilom i odmah vam traže marku za parkiranje. Kažu da je to prema odluci općinske vlade. Bit će da je Vlada i donijela takvu jednu odluku, ali se, po pričama ljudi, iza toga krila nakana financiranja lokalnog kluba koji drže poduzetnici: nije loše ako i od naroda skupimo nešto, zaključili su poduzetnici. Istina, izgleda mizerno – međutim, ako izračunate koliko se dnevno u gradu parkira auta, pa puta tri stotine šezdeset i pet dana u godini, dođete do sume kojom možete platiti jednogodišnji ugovor dvojice prosječnih nogometaša, a koje kada prodamo, novac za njihovo obeštećenje, naravno, podijelit ćemo mi, poduzetnici… I tako, dakle, dok je Ivan vozio, želeći skrenuti lijevo, u Ulicu Anke Topić, preko jedva obilježenog pješačkog prijelaza krenule su dvije žene. Jedna starija, pedesetak godina, oniska i neugledna, i druga, mlađa, blizu trideset, visoka, plavuša. Zastale su na trenutak, vjerojatno poučene iskustvom nepoštivanja osnovnog pravila od strane nekulturnih i neodgovornih vozača u tom malom bosanskohercegovačkom gradiću, da pješak, pogotovu na pješačkom prijelazu, uvijek ima prednost. Naravno, zaustavio je auto i rukom im pokazao da prijeđu. Budući mu je, iz ne zna kojeg razloga, prozor bio otvoren, čule su i njegov glas dok im je uz smiješak govorio – Izvolite, izvolite. Kada su prešle, skrenuo je lijevo, ali je u osvrtnom zrcalu primijetio da je mlađa žena zastala i, učinilo mu se, krenula nazad prema autu. Odmah je stao desno uz ivičnjak, ostavio auto da radi „u praznom hodu“ i izašao.

Zašto je to učinio? Više puta dogodilo mu se da ga neke osobe pozdrave, pogotovu one koje mu prođu s lijeve strane pa ih, zbog manjih problema s vidom, ne bi primijetio. Kada ga poslije sretnu, ljute se jer misle da ih namjerno nije htio pozdraviti, odnosno, misle da se pravi važan. No prišavši toj djevojci, koja je također krenula prema njemu, ne mogavši se sjetiti da su se negdje vidjeli i upoznali i pružajući joj ruku upitao je – Poznajemo li se od nekuda?

–     Ne, ali to ne znači da se ne možemo upoznati – odgovorila je.

–     Ja sam Ivan.

–     Ja sam Ruta – progovorila je uz čvrsti, reklo bi se, skoro muški stisak ruke.

– O!? Imate biblijsko ime. Ruta je biblijsko ime, i još mi se dopada.

Stala je i pogledala ga. Ivan je imao osjećaj da mu taj pogled prodire u samu dušu.

  • Ne sjećam se, Ruta, ni da sam vas imao prilike ranije negdje vidjeti?
  • Ne, ne, ni ja vas nisam vidjela do sada!

Još uvijek je stajala, ne pokazujući nakanu da krene nazad za gospođom koja se polagano udaljavala niz ulicu. Ne znajući što bi joj rekao, učinio je prvo što mu je palo na pamet.

  • Mogli ste mi dati svoj broj mobitela pa kad se čujemo otići će mo negdje na piće.
  • Oh, da. Naravno. Zapišite.

Samo trenutak Ruta, molim vas, uzet ću iz auta mobilni, odmah ću ga memorirati.

I tako je počela Ivanova saga s Rutom.

 

Ulomak iz romana Potom je sve utihnulo

Kad ovo budete čitali mene više ne će biti među živima, a zašto, saznat ćete na vrijeme. Polako. Kuda se žurite? Ovo je moja i samo moja priča, a onomu komu se ne dopadne, što ja tu mogu. Uostalom, ni meni se ne dopadaju mnoge priče pa sam ih opet čitala. Doduše, možda je najbolje da odustanete odmah, na početku, prije nego li vas uvučem u priču, prije nego li je ne mognete ispustiti iz ruku do zadnje stranice. Upozorila sam vas, a vi sada kako vam drago.

Dakle, da se upoznamo. Ja sam Hàva Bosančić, kasnije Pechvogel. Na rođenju su mi dali to ime, a prezime po očevom, kasnije po muževom, kao i svugdje u svijetu. Svojim rođenjem, svojim dolaskom donijela sam u obitelj, u našu malu zajednicu, kako mi i samo ime kaže, hàvu – zrak, čisti zrak. Moguće da sam donijela i preneseno značenje te turske riječi. Kasniji događaji tijekom mog života mogli bi to potvrditi. Naime, u Bosni ta riječ znači – praznina, ništa. Manje je vjerojatno da su mi moji dali to ime prema arapskom značenju riječi Hawwā – pramajka Eva, žena Adamova, kod nas muslimana žena Adem-pejgambera.

A sada, kad ste već počeli čitati, udobno se namjestite. I samo još jedna mala napomena, prijedlog. Uzmite čašicu rakije, naše domaće, šljivovice. No, mala je vjerojatnoća da imate ovako dobre kakvu je moj brat jučer malim, stolitarskim kazanom ispekao, ali što je tu je, uzmite kakvu imate. Bilo bi dobro da si pripremite i malo mèze1 te povremeno, tek da predahnete, nabodete na čačkalicu. Sada, kad ste sve to pripremili, kad ste se udobno namjestili, krećemo.

 

Ulomak iz romana Rafaelo

Njegov književni moto bio je: – Kad napišeš roman, kad ga završiš, odmah ga skrati na pola, jer roman mora biti pisan krat­kim, jezgrovitim riječima, bez ijedne suvišne riječi. Nakon toga i urednik će tu polovicu smanjiti za pola, pa će tek onda roman biti pravi. Ako ga je išta živciralo to je bilo suprotno mišljenje pojedinih njegovih kolega da roman mora biti priča nadugo i naširoko.

– Ma, kakve priče o tome na koji način su likovi, koji u priči recimo piju kavu, držali šalicu, jesu li tu kavu popili brzo, dok je još vrela, ili su jednu šalicu ispijali pola sata, jesu li uz kavu pušili i na koji način su pripaljivali cigaretu, jesu li im prsti duguljasti i tanki ili pak kratki i zatupljeni pri vrhu i tako to, sva ta lirska sranja – govorio je. O tome da pisac sebi dopusti uz tu kavu još ispričati i to što su na sebi imali, kako su bili odjeveni, Rafaelo nije dao niti progovoriti.

– Roman treba biti jednostavan, kratak i tu se može samo napisati: – Dok su se dogovarali kako će uraditi taj i taj posao njih dvojica pili su kavu, i točka, ni riječi više. Uostalom, tko će vam danas, u vrijeme interneta i svih tih tehničkih čuda, sjesti i čitati neki roman od tri stotine i više stranica? Tko će vam danas od mladih navučenih na ovaj suludi tempo, na ovaj galop od života, čitati Tolstoja i ostale velikane? Na kraju, zakonitošću vremena svi veli­kani i njihova djela blijede i na koncu postanu beskorisni. Zato maštam o tomu da napišem roman za koji kritičari ne će moći, ne će znati odrediti kojem književnom žanru pripada, da ih zafrknem, da ne znaju što sam htio poručiti tim romanom – iznosio je svoj stav.

O tome da pisac sebi dopusti uz tu kavu još ispričati i to što su na sebi imali, kako su bili odjeveni, Rafaelo nije dao niti progovoriti.

– Roman treba biti jednostavan, kratak i tu se može samo napisati: – Dok su se dogovarali kako će uraditi taj i taj posao njih dvojica pili su kavu, i točka, ni riječi više. Uostalom, tko će vam danas, u vrijeme interneta i svih tih tehničkih čuda, sjesti i čitati neki roman od tri stotine i više stranica? Tko će vam danas od mladih navučenih na ovaj suludi tempo, na ovaj galop od života, čitati Tolstoja i ostale velikane? Na kraju, zakonitošću vremena svi veli­kani i njihova djela blijede i na koncu postanu beskorisni. Zato maštam o tomu da napišem roman za koji kritičari ne će moći, ne će znati odrediti kojem književnom žanru pripada, da ih zafrknem, da ne znaju što sam htio poručiti tim romanom – iznosio je svoj stav.

 

Ulomak iz romana Rebro

Eto, Petre… To je moja priča o marku… Moja patnja… Moja tjeskoba…Moja bol… Moja sramota… Skrivana desetljećima ispod osmijeha i tužnog pogleda. Mislila sam da će tako biti zauvijek. Da je tako najbolje. Do mog kraja. Da ću umrijeti s tim teretom na duši. Ali, ti si me, Petre, našao i „natjerao“ da se suočim sa svojim Grijehom i sa svojom nevinošću.

Sad sam gola… Potpuno razotkrivena… Naga… Ne osjećam ni sram ni ponos… Ništa…

Petre! Ogrni me! Nahrani me dobrotom i ljubavlju! Daj mi smiraj duši!!! Napuni je milošću i nježnošću jer samo ti to možeš! Pomozi mi da nađem put izbavljenja. Izvedi me iz tame na svjetlo. I nauči da vjerujem, da volim. I da živim. Jer ovo dosad nije bio život. Samo preživljavanje. I tumaranje po mraku, u mraku…

Ja sam Renata. Oni koji misle da me poznaju zovu me Nate. Odozgo su me poslali i odlučili su da budem žensko, da budem ona za kojom pohotno gledati, ona koju će na sve moguće, najgadnije načine iskoristiti čak i oni od čijeg sam mesa nastala. Nisu me upozorili da

će baš oni biti gori od životinja, iako su za razliku od njih oni dobili dar razuma. Ne, ne mogu se vaditi da ga nemaju, da ne shvaćaju. Težak su mi križ namijenili puštajući da me muče najogavnijim činima, puštajući me da sama tražim, da pronađem „meso od mojega mesa, kosti od moje kosti“. Kažu da On svakomu da onoliki križ koliki može nositi. Ne bih ovo trebala reći, ali meni je dao pretežak, stvarno pretežak. No, tada to nisam znala, nakon toliko godina mučenja, posrtanja, patnje, za Božić te godine kada je marko došao u kuću da me, kao, obiđe, ON mi je baš tada prvi put izravno poslao onog koga je namijenio da mi pomogne nositi moj križ. Nisam znala da mi je „Veronika“ toga dana pružila rubac da obrišem krvavo licem, da je i „Šimun“ podmetnuo cijeloga sebe da mi pomogne nositi križ. Nisam znala da je tada, prvi put, anđeo nadjačao đavla.

– Došao ti otac posjetiti te – govorio je đavao.

A anđeo mi je dao snage i mudrosti da mu kažem:

– Ja nemam oca, odlazi sotono.

Na žalost nisam bila svjesna da je moj anđeo čuvar nastavio biti uz mene, jer… u nekoliko navrata učinilo mi se da je odustao od mene. I umjesto da ga prigrlim ja sam ga gurala od sebe. Zašto? Zašto nisam mogla prihvatiti da me Bog voli? Iz straha, straha kojim me je kljukao đavao, pokušavajući mi reći kako nije moguće da ja imam anđela čuvara, kako ja ne zaslužujem da me itko štiti, da me itko voli, da ja ne mogu nikoga voljeti. Zbog tih njegovih nagovora, posebno toga osmoga, jer je njegova borba s anđelom dostigla vrhunac, udarala sam Petra kao što je marko onomad udarao konja, okrutno divljački, bez imalo obzira, kao što marko nije imao obzira prema konju. Taj marko, đavao, osjetio je da mi anđeo pomaže i upro je sve snage da to spriječi, da me opet zavede. A onda je Petar podmetnuo rame pod moj križ, okrenuo mi je i drugi obraz da ga udaram: Ne zaboravi zaštitu, Nate! Na taj njegov milosrdni čin, na njegovu tako iskazanu ljubav želju da me zaštiti od đavla ja sam ga udarila tako žestoko bičem da mi nikako nije jasno kako mu od udarca nije puklo srce. Bila sam okrutna poput marka. Pijana, poput marka, uništavala sam sve okolo kao što je i on cijeli život sve oko sebe uništavao. A on, đavao, žestoko se borio jer je osjetio da gubi. Nakon tog zadnjeg nemilosrdnog udarca – hoćeš li da čuješ kako vrištim dok svršavam s drugim – anđeo je zašutio. Nisam znala, jer se više nije javljao, da je ostao uza me I samo njemu znanim putovima me spriječio da se priklonim đavlu, da se priklonim markovom načinu, marku koji je jebavao sve okolo, pa i mene, svoju kćer. Spriječio me je da se pojebem sa Zoranom. Nisam poklekla. Prvi put nisam podlegla markovom pozivu na grijeh.

Kad uskoro jednoga dana anđeo ode u visine, hoću li znati, hoću li moći iznijeti križ do kraja puta. Hoću li se znati oduprijeti demonima koji će pomisliti da me ponovo mogu uzeti pod svoje. Jer trebam znati, svakako bih to morala imati neprestano na umu, iako je đavao pobijeđen, on nikad ne odustaje. Ali nadam se, uvjerena sam, da će me moj anđeo pratiti i odozgo s visina.

 

Ulomak iz romana Nanosekunda

 Budući da sam jako racionalan, zašto se uopće zamarati nečim za što je jasno da se ne može dokučiti, u potpunosti spoznati. Uvažavajući Kanta, Hegela i sve filozofe i znanstvenike svijeta, najpametnijom smatram priču o Tomi Akvinskom i dječaku. Priča ide ovako: Šetao Toma Akvinski pokraj mora i razmišljao o svijetu, zvijezdama, svemiru, pokušavao je dokučiti, shvatiti kako sve to funkcionira. Kao i svaki znanstvenik bio je zanesen tim mislima i nije obraćao pozornost na ono što se oko njega događa. Međutim, u nekom trenutku u tim njegovim razmišljanjima prekinuo ga jedan dječačić. Taj dječak je nekih dvadesetak metara od mora iskopao rupu u pijesku, u ruci je držao kanticu za vodu i jurio do mora, zahvatio kanticu vode i trk nazad, presipao je u tu rupu u pijesku, sav znojan i zadihan. Gledao to Toma jedno vrijeme i onda ga upita: “Mali, što to radiš?” Sav ozbiljan dječak mu odgovori: “Hoću ovo more preliti u ovu rupu u pijesku.” “Drago dijete,”– obrati mu se sažaljivo sv. Toma – “gdje ćeš toliko more preliti u tu rupu, to je nemoguće”. A dječak mu odgovori: “Prije ću ja, Toma, ovo more preliti u ovu malu rupu u pijesku nego što će ljudski mozak shvatiti Boga! ”Bit će da je nakon te priče s dječakom shvatio i ustvrdio da je Bog iznad i izvan bitka. Ako riječ „Bog“ izražava ono najuzvišenije i ako se božansko „ne može, zapravo ne da misliti bez svetoga”50 onda sam osuđen na to da o Bogu i božanskom uopće ne mogu misliti jer sam daleko, daleko od svetosti. Jer, što ja i obični smrtnik možemo znati o Bogu?! Ništa! Ili vrlo malo, koje je opet ništa. Ono što čovjeka može izvući iz smisla ovoga besmisla je da postane zvjezdana prašina, a to može postati jedino uskrsnućem!

Kad, Gospodine, odlučiš da se više ne probudim, ako odlučiš tijekom ove noći ili dana pozvati me k sebi, molim te, Gospodine, zaboravi sve moje grijehe, budi mi milosrdan! Ne dopusti da odem besmislu ognja i škrguta zubi, nego me utjelovi u svoju blagost i bezgraničnu dobrotu. Jer izvor, svako polazište i ishodište, jedini pravi smisao je u Tebi!

Sva prava pridržana © 2003 - 2021 DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA HERCEG BOSNE | WEB SITE by IT Sektor HIG d.o.o | Human Invest Group