Intervju predsjednika DHK HB za portal Klepsidra757

Prema rezultatima glasovanja nazočnih članova na izbornoj Skupštini, za predsjednika Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne izabrani ste Vi, jeste li očekivali pobjedu?

Da, kako ste rekli prema rezultatima glasovanja nazočnih članova na izbornoj Skupštini, a bilo nas je trideset i pet (što je malo više od jedne petine ukupna članstva, a što je, prema Statutu DHK HB, dovoljno za pravovaljano odlučivanje – vjerujem da ćemo nekad imati i mogućnost elektronskoga glasovanja kako bi svi članovi imali mogućnost pristupiti izboru upravnih tijela što sada ne mogu zato što nam je članstvo razasuto diljem svijeta), izabran sam za predsjednika Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne na mandatno razdoblje od tri godine, a nakon šest mojih časnih predšasnika: Veselka Koromana, Vladimira Pavlovića, Zdravka Kordića, Antuna Lučića, Marine Kljajo-Radić i Ivana Sivrića. Nadam se da ih ne ću iznevjeriti i da ću biti dostojan ovoga časnoga niza. Kako to obično biva, izbor predsjednika zasjeni izbor ostalih (ne samo u DHK HB) pa treba reći da su birana i ostala upravna tijela Društva: dva dopredsjednika i članovi Upravnoga i Nadzornoga odbora, Časnoga suda, Odbora za Statut i opće akte i Odbora za književne veze; koji s predsjednikom upravljaju Društvom u razdoblju između Skupština. Tako su za dopredsjednike DHK HB birani Stanko Krnjić i Sanijela Matković; za članove: Upravnoga odbora – Ivan Sivrić, Miljenko Stojić, Mijo Tokić i Ljubo Krmek; Nadzornoga odbora – Srećko Marijanović, Željko Kocaj i Fabijan Lovrić; Odbora za statut i opće akte – Mate Grbavac, Anto Zirdum i Marko Matić; Odbora za književne veze – Antun Lučić, Mladen Vuković i Miro Petrović; Časnoga suda – Pero Pavlović, Mato Nedić, Marijan Mandić i Stanislav Bašić. Sve su to dobri književnici i časni ljudi s kojima će biti zadovoljstvo voditi DHK HB.

Jesam li očekivao pobjedu? Naravno da jesam, jer da nisam ne bih se ni kandidirao. Iako, i to moram reći, da me nisu kolege izabrale ne bih bio ni razočaran ni iznenađen, jer su protukandidati za mjesto predsjednika DHK HB bili dvoje bivših predsjednika Društva profesori Marina Kljajo- Radić i Zdravko Kordić, u čije i ljudske i profesionalne kvalitete ne sumnjam, kao što ne sumnjam ni u to da bi bilo tko od njih dvoje uspješno vodio Društvo. No, kolege su glasovale kako su glasovale, te im zahvaljujem na ukazanu povjerenju i na tom što su mi „natovarili“ ovaj teret na leđa.

Kako vidite Društvo književnika, što predstavlja, koja mu je uloga?
Društvo hrvatskih književnika Herceg-Bosne strukovna je udruga slična drugim srodnim udrugama s nekim općim i nekim specifičnim zadaćama. Kako je zapisano u našim programskim načelima, prvenstveni su njegovi zadatci razvijati i afirmirati hrvatski jezik, unaprjeđivati i štititi slobodu književnoga stvaralaštva i djelovanja, štititi književna djela i rad svojih članova, ostvarivati javne književne tribine i druge književne priredbe, organizirati međunarodne skupove, dodjeljivati književne nagrade kao poticaj književnomu stvaralaštvu, objavljivati publikacije, časopise i knjige kroz nakladu DHK HB, okupljati hrvatske pisce, a u hrvatskom narodu, osobito kod mladeži, gajiti osjećaj i ljubav za hrvatski jezik i književnost, za pisanu riječ uopće, ali i poticati nove talente u pisanju i objavljivanju lijepih djela. Uzevši ovo u obzir, mišljenja sam da je Društvo svojim dosadašnjim djelovanjem opravdalo svrhu svoga postojanja.
Kakvi su Vaši planovi za reorganizaciju i za proširenje društva?
Što se tiče reorganizacije, sad-zasad je ne će biti. Iako postoji statutarna mogućnost osnivanja ogranaka, dosad ju nismo primjenjivali zbog raspršenosti (i broja) članstva diljem svijeta, tako da je postojeći model u ovom trenutku optimalan za DHK HB. A proširenja što se tiče, naše Društvo još uvijek ima veći broj primljenih nego umrlih članova, tako da se Društvo, kako rekoste, proširuje. Vjerujem da će tako i ostati, jer razvidno je da se pojavljuju dobri samosvojni mladi književnici kojima i ovom prilikom šaljemo poziv za priključenje u redove DHK HB.
Je li po Vašem mišljenju kultura danas opipljiva ili je preselila u online svijet?
Ako mislite na pojavne oblike kulture (a unutar nje i književnosti), materijalizirani i virtualni, u oba egzistira kultura, na nama je odluka u kojem obliku nam je draža, podesnija, primjerenija, bitno je da ima onih kojima je do kulture (i književnosti). Nije, po mom sudu, toliko bitno koliko kultura preseljava u virtualni svijet, bitno je kolikomu broju ljudi je stalo do kulture, koliko ih ju stvara i koliko ih ju konzumira. Prisjetimo se da je ne samo prije pojave tiska, nego uopće prije pojave knjiga u bilo kakvu obliku, postojala književnost, stvarala se i širila, tako da pitanju o pojavnim oblicima, ne stvaranja nego širenja, kulture ne bih davao preveliko značenje. Rekli bi Kinezi: Nije bitno je li mačka crna ili bijela, bitno je da miševe lovi.
Jesu li se književnici probudili ili spavaju?
Književnici (kao ni neprijatelji socijalizma, tako su nas učili) nikad ne spavaju, uvijek nešto rovare (ako ništa protiv države) 😊, a ako i slučajno usnu tu su vjerni čuvari poretka koji će ih vrlo brzo vratiti u javu. Malo šale nije na odmet, kao ni malo podsjećanja na minula vremena. Zašto bi se književnici uopće „budili“ i koga bi to oni svojim radom budili? Da bi dizali ustanke i bune? Čini mi se da i ta fraza kako pjesnici trebaju biti budni potječe iz tih vremena i tih sustava. Treba biti stalno budan i bdjeti nad tekovinama revolucije (a u isto vrijeme gušiti slobodu misli, uvjerenja i stvaralaštva, pa je i Mihalić pisao: Majstore, ugasi svijeću, došla su ozbiljna vremena). I što je bolje, biti budan ili usnuti (pitao se još i Hamlet): I usnut! Usnut, pa i snivat možda! / Da, to je smetnja sva. Jer snovi, što / U smrtnom tomu snu nas mogu snaći, / Zemaljske kada muke stresemo, / Da – to je, što nam ruku ustavlja, / I to je razlog, što je nevolja / Dugovječna. I što, na kraju krajeva, književnost uopće može na(po)praviti? Koje misli oni koji pišu „zamotavaju“ u riječi, a što traže oni koji čitajući „odmotavaju“ te misli u tim napisanim riječima? Koja je uloga književnosti (i umjetnosti uopće)? Od onoga banalna stiha: Noćas je umrla ljubav, pjesniče, sahrani je u stihove, do Antigonine životne dileme za što se isplati žrtvovati. Od svoga postanka do danas književnost hoda (pa se naginje čas na jednu, čas na drugu stranu) po tankoj žici između utilitarizma i larpurlartizma. Tj. treba li književnost biti angažirana ili biti samo umjetnost radi umjetnosti (trebaju li /se/ književnici buditi ili spavati /pa možda i snivati/). I od njezina postanka do danas nema jednoznačna odgovora zato što svatko ima svoju zamisao što bi književnost trebala biti ili čemu bi književnost trebala poslužiti (prof. N. Ibrahimović je negdje zapisao: „Od humanističkih nauka /književnost, jezici, filozofija, povijest…/ nema i ne treba biti društvu nikakve praktične koristi; problemi nastaju kad im se korist i praktični cilj nametnu“). Pa je bilo i žestokih rasprava o tom (i u hrvatskoj književnosti, sjetimo se samo bečke i praške skupine u vrijeme hrvatske moderne), i bit će ih još jer su i danas neki vidovi i pravci u književnosti itekako u službi određenih ideologija – samo se to danas ne zove socrealizam. Iako se larpurlartizam, kao estetička teorija, pojavio sredinom devetnaestoga stoljeća, ipak ga još u antičkim vremenima pronalazimo u Horacijevim učenjima o ljepoti. A utilitarna je još iz vremena prije pismenosti, kad smo uz gusle veličali svoje junake, a unižavali protivnike. Previše pitanja otvara ovo Vaše, naoko, bezazleno pitanje, ali bi nam trebalo puno više prostora za gonetanje – i tko zna bismo li i tada, na kraju, bili imalo bliži odgovoru na pitanje trebaju li se književnici probuditi ili trebaju spavati. No bilo kako bilo, ove nedoumice ne bi smjele utjecati na odgovor na pitanje treba li uopće čitati. Najbolji odgovor na ovo pitanje je dao Miro Gavran u romanu Klara: „Čitajući knjige nećeš usavršiti vještinu življenja. Život je neobuhvatno protjecanje: opire se svakom određenju. Čitajući knjige nećeš doprijeti do istine. Sve što je napisano, izmišljeno je – stvarnost se ne pokorava riječima. Čitajući knjige nećeš postati ni sretniji ni bolji – ali knjige moraš čitati da bi sve to shvatio.“
Čemu ćete se posebno posvetiti u svom mandatu?
Svaki je dosadašnji predsjednik DHK HB dao neki svoj obol radu Društva, a moj prethodnik, prof. Ivan Sivrić je još malo podigao ljestvicu, pa ću biti zadovoljan ako uspijemo održati „na životu“ ono što se dosad postiglo, a ako još malo pomaknemo bit ću prezadovoljan. Živimo u oskudnu vremenu (ovu sintagmu sam „pokupio“ negdje u bespućima interneta – hvala autoru, i bolja je od uobičajene loša ili teška vremena, jer vrijeme koje živimo je oskudno ne samo financijski nego i običnim ljudskim vrlinama) koje malo ili nimalo ne prepoznaje značenje književnoga stvaralaštva. DHK HB nema nijedan stalan izvor prihoda i stalna je borba za održanje „hladnoga“ pogona – najam prostora, tisak našega časopisa Osvit (koji je, usput budi rečeno, referiran u Central and Easten European Online Library /Frankfurt am Main/ i po mišljenju struke radi se o vrlo kvalitetnu časopisu), honorar tajnici… Želja mi je pokušati da DHK HB postane „vidljivije“, ne u javnom prostoru – mi smo itekako našim manifestacijama nazočni u javnosti, nego da bude „vidljivije“ u društvu u kojem živimo te da mu se prizna važnost koju zaslužuje sa stotinu i šezdeset svojih članova čiji su tekstovi u čitankama uz pomoć kojih odgajamo nove generacije, čuvano jezik, kulturu i identitet (ako to pogubimo, uzalud nam i politika i sve ostalo). Radit ćemo na tom i ja kao predsjednik i članovi Upravnoga odbora (predsjednik predstavlja Društvo, ali ne vodi Društvo sam, timski je to rad, a u odgovoru na prvo pitanje su nabrojana imena kolega članova Upravnoga odbora – sve su to vrijedni ljudi, volje i htijenja ne će nam nedostajati, o rezultatima ćemo suditi na kraju mandata).
Vaša knjiga “Zatomljenja” je odlično prošla kod publike, pripremate li nam uskoro nešto slično?
Prije koji mjesec sam, u nakladi Matice hrvatske Tomislavgrad, objavio knjigu izabranih kritika, prikaza i recenzija Riječima o riječima, kojoj su odjeci dosta dobri (makar ono što je do mene došlo). Već odavna prikupljam pjesme za još jednu zbirku poezije, no zbog prezauzetosti (uz posao na kojem zarađujem za egzistenciju, lekturu i uređivanje knjiga i uz sad još i ovu dužnost predsjednika Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne) to se sporo, a ponekad i nikako, (ne)ostvaruje (Pokatkad slabo nam išlo / a dobro nam išlo rjeđe, rekao bi pok. Dragan Šimović u svojoj antologijskoj pjesmi „Učili smo za pjesnike“).
Postoji li financijska isplativost u izdavanju književnih dijela?
Problem malih jezika je malo tržište, a malo tržište je i malo novca. Uz ovu činjenicu i činjenicu da institucije koje bi o nakladništvu trebale voditi skrb tim se najmanje bave (možda bi bilo bolje kad bi te institucije davale poticaje kao, za recimo, uzgoj junadi i dijelili novac na način uobičajen za društvo u kojem živimo, možda bi se tada isplatilo) malo je onih (mislim na autore, ne na nakladnike) kojima se isplati objavljivati knjige, a od toga da se od književnoga rada može živjeti daleko smo svjetlosne godine.
Što biste poručili budućim književnicima?
Volio bih da mi ovo pitanje nije postavljeno (tko još voli savjete), no kad je već postavljeno, reći ću: Prije nego što počnete pisati jednu knjigu, pročitajte ih barem stotinu, i tako za svaku sljedeću – pa dokle stignete… A ako vas tko upita zašto pišete, odgovorite mu mišlju pok. Mirka Kovača kada su ga pitali ima li smisla pisati: „Mi smo još jedina fela koja se pita ima li smisla raditi to što radimo. Nitko se ne pita ima li smisla biti general, kad generala ima kao pljeve.“

https://klepsidra757.ba/

Stanko Krnjić dobitnik nagrade Zija Dizdarević

Na XXXVII. Kulturno-književnoj manifestaciji Susreti Zija Dizdarević, koja se odražava u Fojnici, BiH, književnik Stanko Krnjić je za svoju priču “Ostavljeni” osvojio prvu nagradu. Natječaj za priču/pripovijetku Zija Dizdarević jedan je od najznačajnijih natječaja takve vrste u BiH. Priča „Ostavljeni“, kako navodi autor, dio je istoimenoga romana/zbirke priča koja je u fazi pisanja, a koja […]

...

Knjiga Ratište riječi prevedena na makedonski jezik

  U izdanju nakladničke kuće PNV Publikacii iz Skoplja ovih dana je objavljen prijevod na makedonski jezik nagrađivane knjige poezije Ratište riječi književnika Stanka Krnjića. Riječ je, kako tvrdi akademik Luko Paljetak, o jednoj od najboljih knjiga o Domovinskim ratu zadnjih godina.

...

40. obljetnica Slavonsko-baranjsko-srijemskog ogranka DHK

U Gradskom muzeju u Vinkovcima, u ponedjeljak, 22. studenoga 2021., održan je program kojim je  Slavonsko-baranjsko-srijemski Ogranak DHK obilježio svoju 40. obljetnicu osnutka i 35. obljetnicu (pre)imenovanja ogrankom. Program je održan u suradnji s Gradskom knjižnicom, Vinkovci, čiji su djelatnici priredili i prigodnu izložbu izdanja Ogranka. Pozdravne riječi sudionicima uputila ravnateljica Gradske knjižnice i čitaonice […]

...
Sva prava pridržana © 2003 - 2021 DRUŠTVO HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA HERCEG BOSNE | WEB SITE by IT Sektor HIG d.o.o | Human Invest Group